Čovjek je osnovna vrijednost: razgovor o komunikaciji, tehnologiji i društvenoj promjeni s Matkom Meštrovićem

Matko Meštrović je emeritus na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Temeljno je obrazovanje stekao u području povijesti umjetnosti a karijeru mu je obilježio široki interes za teme iz područja kritičke teorije, umjetnosti, kulture i dizajna te komunikacije i medijskih tehnologija. Početkom 1960-ih bio je jedan od osnivača i vodećih figura likovnog pokreta Nove Tendencije. U istom je razdoblju djelovao u Centru za industrijsko oblikovanje u Zagrebu. Tijekom 1969. i 1970. boravio je kao gostujući istraživač na Sveučilištima Columbia, UCLA (Odjel za umjetnosti i dizajn te Odjel za novinarstvo), MIT (Centar za napredne vizualne studije) i Pennsylvania (Annenberg School of Communication). Radio je kao savjetnik na Radio-televiziji Zagreb od 1970. do 1987. Bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske od 1987. do 1992. Od 1993. je znastveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu.

Objavio je knjige Od pojedinačnog općem (1967), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda – Ogledi iz nepropitane suvremenosti (1995), Vrijeme zbilje – Ususret evolucijskom ubrzanju (2002), Raspršenje smisla – Doktrinarni svijet na izmaku? (2007), Prema novom usmjerenju (2011), knjigu poezije Razaznanja (2011) te zbornike Društvenost komunikacije (1978), Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj (1998),  Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj (2001) i Živi Marx (2013). Bio je glavni urednik stručnog časopisa Dizajn (1968/69), član redakcije i urednik zagrebačkog časopisa BIT-International (1968/72), te član konzultativnog kolegija međunarodnog časopisa Journal of Communication, Philadelphia (1974/80).

Tijekom 1960-ih bili ste aktivni u Hrvatskom sociološkom društvu (tadašnjem Sociološkom društvu Hrvatske). Možete li nam malo više reći o tome? Tko su bili glavni akteri tadašnje sociološke zajednice? Koje su bile glavne teme kojima ste se tada bavili u toj zajednici?

Moram napomenuti,  ja nisam sociolog nego povjesničar umjetnosti. U javnosti sam počeo djelovati kao novinar, likovni kritičar kulturno-umjetničke redakcije radio stanice Zagreb, 1956. godine, a još sam bio student treće godine na matičnom studiju. Sociologija kao struka i znanstvena disciplina u Hrvatskoj tada nije postojala. Odsjek za sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osnovan je 1963. Katedra za sociologiju te se godine izdvaja iz Odsjeka za filozofiju i postaje poseban odsjek osnovan na inicijativu Rudija Supeka. On se ni sâm u to vrijeme nije smatrao sociologom. U Zagrebu je diplomirao filozofiju, a u Parizu studirao kliničku psihologiju i doktorirao na Sorboni. A ja sam ga poznavao kao istaknutog intelektualca, po njegovim istupima i polemikama o suvremenoj umjetnosti. I bio sam veoma nezadovoljam njegovim tumačenjima koje je izvodio iz svoje knjige Egzistencijalizam i dekadencija, a s kojom se nikako nisam slagao. Štoviše, držao sam da se on u likovnu umjetnost uopće ne razumije. No, Supek je inicijator i jedan od osnivača Korčulanske ljetne škole, a od 1967. do 1973. godine urednik  časopisa Praxis. Utemeljio je i uređivao časopis Pogledi i svoj znanstveni interes proširio od patopsihologije do antropološke, filozofijske i socijalnoekološke problematike. Zanimljivo je da je 1965. prihvatio moj poziv i napisao esej Humanizacija ljudske sredine i ljudskog stvaranja za zbornik/katalog treće izložbe Novih tendencija.

Na Odsjeku se 1967. godine utemeljuje prvi poslijediplomski studij iz sociologije u Hrvatskoj, sa dva nastavnika (Rudi Supek i Ivan Kuvačić) i tri asistenta (Veljko Cvjetičanin, Dimitrije Sergejev i Josip Obradović). Od asistenata najbliži mi je bio Cvjetičanin i po njegovoj ulozi u vođenju Korčulanske škole. Za nastojanja u kojima sam tada sudjelovao u Centru za idustrijsko oblikovanje istinsko je zanimanje od sociologa pokazivao jedino Josip Županov. Za mene, intelektualno izazovan više nego sociolozi bio je tada filozof Vanja Sutlić.

U momentu oslabljenih izgleda da će privredna reforma uspjeti, zbog kulturalne nepripremljenosti i parcijalnih pristupa, mene je zanimala civilizacijska dimenzija dizajna. Smatrao sam da se znanstvena podloga te djelatnosti ne odnosi samo na proizvodnu i tržišnu determinaciju pojedinačnog artikla, već na čitavu predmetno-prostorno-komunikacijsku sferu koja je uključena u dinamiku društvenog prometanja, formirajući posebne zone potrebitosti i funkcija. Prema tome, smatrao sam, bez obzira kako će se i kojim putem ići do dinamične potrebitosti u cjelini, ne smije se prenebregnuti takav idejni program koji vizionira upravo ciljeve te uravnoteženosti u njihovom globalu, iz čega tek i mogu proizaći principijelni stadardi i normativi svake pojedinačne akcije.

Prethodno sam bio razabrao, uz Sutlićevu pomoć, jednu ključnu spoznaju: fenomenološki kompleks suvremene kapitalističke proizvodnje-potrošnje zaista je prepoderantan i demonstrira posljedicu potpune potčinjenosti zahtjevu za produkcijom viška vrijednosti, u prvom redu samu hiperprodukciju umjetnih potreba. Ako navodno socijalističko društvo misli da mora dijeliti taj historijski rezultat, te navodne potrebe s kapitalističkim, onda živi u optičkoj iluziji. Njegova je nužda strukturalizacija potreba, koja će fundamentalnim potrebama dati novi povijesni lik i neutralizirati predmetnu entropiju koja prati industrijsku civilizaciju.

A moja vlastita saznanja govorila su mi: u rasponu od prakticizma do utopije nitko nije u stanju dati validne definicije svih aspekata dizajna kao mogućeg pojma (a uz to i samog pojma mogućeg), jer se njegove uzročno-posljedične, relativističke i probabilističke implikacije sijeku i spotiču na prijelaznim nivoima od bazičnih društveno-historijskih procesa kroz ekonomsko-proizvodne odnose do sindroma tehnike, tehnologije i nauke i pretenzija odnosno spekulacija i nerealnih izbivanja umjetnosti i kulture.

Tijekom 1970-ih bili ste aktivni u međunarodnim profesionalnim asocijacijama kao što je International Association for Media and Communication Research (IAMCR). Ta je asocijacija i danas aktivna i ističe se po tome što nije napustila kritičku paradigmu u analizi medija i komunikacije. Možete li nam nešto više reći o tom iskustvu? Tko su vam bili glavni međunarodni suradnici i kolege u tom razdoblju?

Stipendiju IREX iskoristio sam za studijski boravak 1969/70 na više američkih sveučilišta: Columbia University u New Yorku, UCLA u Los Angelesu, MIT Centre for Avanced Visual Studies u Bostonu, The Annenberg School for Communication na Pennsylvania Universty u Philadelphiji. Izbor sam napravio sam prema mojoj tadašnjoj obaviještenosti i razlučivim vlastitim razvojnim interesima bez ikakvih formalnih obveza. Od svih iskustva koje sam tamo stekao, najznačajniji su u smislu odgovora na Vaše pitanje bili knjige i kontakti s Haroldom Sackmanom i Herbertom Schillerom.

Sackmana sam upoznao na Trećoj međunarodnoj konferenciji Nauka i društvo, u Herceg Novom 1969. godine, na kojoj je rekao:

Revolucija danas, možda u svom najdubljem smislu, jest radikalna transformacija društva što je izaziva kompjuterom katalizirana znanost i trehnologija. Ali, ta se revolucija odvija na šizofreničan način. Dopustili smo znanosti da izmijeni lice Zemlje, da stvori efekte koji je posve mogu zagaditi i uništiti … i uz to smo licemjerno inzistirali da se znanosti ne tiču ljudske vrijednosti. Znanost bez savjesti, bez ljudskih ciljeva, bez etike – šizofrenična je znanost … inteligencija odvojena od akcije.

Najavio sam mu da ću u drugoj polovici te godine biti u Los Angelesu. Pozvao me da ga posjetim u Santa Monici, na njegovom radnom mjestu, u System Development Corporation. Dugo sam se pripremao za taj susret proučavajući njegovu veliku knjigu Computers, System Science and Evolving Society, objavljenu dvije godine ranije paralelno u New Yorku, Londonu i Sydneyu. Ono evolucijsko u tom naslovu lako sam shvatio jer ističe potrebu za koherentnom evolucijskom filozofijom, uspostavljanje akcione ravnoteže između kratkoročnih i dugoročnih društvenih ciljeva. To za Sackmana pretpostavlja i promjene u idejnim osnovama – od egoističkih interesa ka širim društvenim vrijednostima, pri čemu su vrijednosti same predmet kontinuiranog otvorenog društvenog eksperimentiranja u razvijanju novih demokratskih oblika.

Tehnološke pretpostavke, isticao je, za to već postoje; povezivanjem sa centralnim time sharing računalima stvaraju se masovni informacijski uređaji koji omogućavaju direktnu komunikaciju s računalima na televizoru u svakoj kući. To znači: tisuće i tisuće simultanih korisnika najrazličitijih informacija u svako doba. Ali, upozorio je Sackman već tada, te perspektive naglo blijede pred mogućim tehnološkim pandemonijumom: nigdje ne postoji efikasno vodstvo za kooperativno osiguranje optimalne društvene svrhovitosti takvih masovnih informacijskih službi. Ako neposredni profit i tu bude vrhunski cilj društvenog planiranja, onda će, kaže Sackman, zagađene informacijske službe postati najjalovija od svih pustinja.

Sackman je organsku evoluciju poimao kao promjenu organizacije informacijskih sustava, pri čemu je osobito važna veza biološke evolucije i informacije, viđena u svjetlu nedavnih otkrića koja su dešifrirala genetski kôd na molekularnoj razini. Te spoznaje otvorile su mogućnost intervencije u genetski proces, ali su uzrokovale i važeću pretpostavku šireg značenja da je struktura i funkcija informacija direktivna unutarnja inteligencija svakog objektnog sustava. Otuda i mogućnost regulatornih ubrzanja u evoluciji svakog sustava, putem usavršavanja poželjnih informacijskih značajki, što upozorava na važnost i kompleksnost ljudskog odlučivanja u zacrtavanju evolucijske putanje.

Razumio sam ta Sackmanova upozorenja, pa i ono najparadoksalnije, da je razvoj digitalnih čovjek-stroj sustava omogućila izuzetna koncentracija sredstava i kadrova na rješavanju određenog vojnog zadatka, kao što je izgradnja američkog obrambenog zračnog sustava čiji je tehnički naziv SAGE (Semi-Automatic Ground Environment). O tome govori Sackmanova knjiga, u tome je i on osobno sudjelovao. Umjesto pitanja kako je to bilo društveno moguće, ljudski, materijalno i znanstveno-tehnički, ostalo mi je zadivljujuće i još uvijek teško dokućivo samo to dostignuće. To jest, da je u ogromnom pojasu između 20. i 50. paralele sjeverne hemisfere, od jednog do drugog oceana, stvorena nevidljiva okolina u kojoj se ništa ne može pojaviti a da ne bude primijećeno, prepoznato, praćeno i po potrebi uništeno.

Svoja demokratska uvjerenja Harold Sackman je izgradio na filozofskoj tradiciji američkih pragmatista, naročito Johna Deweya. Da se demokratizacija društva ne može ni zamisliti bez pravedne podjele informacija, teza je koju svaki napredni mislilac mora prihvatiti. Dewey je isticao da je sudbina demokracije tijesno povezana sa širenjem i prihvaćanjem znanstvenog stava. Neposredna prepreka koja blokira proširenje eksperimentalne metode na sve faze društvenog ponašanja jest zatvaranje eksperimentalnog ispitivanja u znanstvene i tehnološke krugove. Demokratizacija eksperimentalne metode – to jest humanizacija znanstvenog duha – potrebna je na  mnogim frontovima da bi se postaklo njeno širenje do najšire javnosti.

S McLuhanovim razumijevanjem medija upoznao sam se još ranije, štoviše, podnio sam referat na kolokviju Umjetnost i televizija upriličenom povodom XX generalne skupštine AICA-e u Bordeauxu, rujna 1968. godine. Njegova perceptivna oštrina, koja najbolje dolazi do izražaja baš u poznatoj glosi da je medij poruka, zakazuje na jednom bitnom pitanju, na pitanju distinkcije civilizacijskog procesa od povijesnog procesa, koje on u njihovom međuodnosu niti ne razlikuje. Stoga, ne umanjujući važnost djelotvornosti medija po sebi, ne smijemo previdjeti da je i medij djelovan, pa onom što medij znači za civilizacijsko postojanje valja u korist cjelovitog računa u najmanju ruku pribojiti i ono što društvena stvarnost čini od medija.  Mimo moguće polemike u tom smislu i posve izvan opće pomalo bulevarske buke što se digla oko McLuhanovih teza, pojavila se 1970. godine u New Yorku jedna knjiga što i nehotice pokazuje sav iluzionizam mekluenovske idejne optike. Riječ je o povijesnim i društvenim činjenicama što grubo ruše idilu globalnog sela u knjizi Herberta Schillera Masovne komunikacije i američki imperij, (Augustus M. Kelley Publishers).

Taj glas je potekao iz dosta neupadljivog sloja američkih intelektualaca i znanstvenika što se ne opredjeljuju formalno ni u jednu od mogućih ljevica, ali kao idejno polazište svoga djelovanja  uzimaju marksističku – ne markseološku – društvenu kritiku, bez formalizacije njenog pojmovnog aparata. Naprotiv, svoje argumente i postavke Schiller gradi jednostavnim postupkom: analizira dokumente  iz američkog društveno-političkog života koji se odnose na razvoj i djelovanje masovnih komunikacija i gleda ih u kontekstu ubrzane ekspanzije američke ekonomske i vojne moći.

U predgovoru spomenutoj knjizi Schillerov prijatelj Dalas W. Smythe, koji se 1963. povukao u Kanadu, ističe kako je u obilnoj američkoj literaturi o masovnim komunikacijama premalo kritičkog istraživanja i kako se gotovo sva istraživanja kreću u okviru problemskih interesa onih struktura koje masovne medije koriste i podržavaju, to jest oglasivača, reklamnih agencija i vlade, pa kao valjane uzimaju one društvene i političke postavke na kojima se ti odnosi i zasnivaju.

Schiller je utvrdio da su u ranoj povijesti američke radiodifuzije djelovale tri kritične snage na tržištu: industrijske kompanije u njihovoj dvojakoj ulozi proizvođača uređaja i vlasnika radiostanica, zatim potrošači odnosno kupci radioprijemnika i, treće, rastući pritisak da se nađe prođa za sve linije američke industrijske proizvodnje u njenoj zahuktalosti. Međudjelovanje tih triju elemenata stvorilo je one radiodifuzijske obrasce koji više manje i danas djeluju. To su prirodni i neizbježni obrasci tek utoliko što smo dopustili tržišnim silama da djeluju same po sebi, niti usmjeravane niti upravljane u nekom određenom pravcu. Schiller ustvari ukazuje na stihijski fatalizam liberalne ekonomike.

Takva radiodifuzija koja prirodna svojstva etera što pripadaju čitavom stanovništvu tretira kao svoje privatno vlasništvo, predstavlja monopolističku uzurpaciju. A stanovništvo se putem onoga što mu se tom komunikacijom nudi, neprekidno uvjerava kako je kulturni, politički i ekonomski status quo poželjan.

Drugi je aspekt toga razvoja postupna militarizacija. Rast američke moći nerazdvojivo je vezan s ratom –  s pripremama za rat i za vođenje rata. Velika depresija 30-ih godina likvidirana je tek izbijanjem drugog svjetskog rata. Treba se sjetiti, napominje Schiller, da je uoči rata 1939. poslije čitave dekade privredne stagnacije, deset milijuna američkih radnika bilo nezaposleno. A poslije rata, od Hirošime na ovamo, Sjedinjene države utrošile su skoro tisuću milijardi dolara za financiranje raznih vojnih uplitanja i intervencija. Objašnjenje za to nalazi se u samoj naravi američkog privrednog i društvenog sustava, koji svaku promjenu u zemlji ili svijetu gotovo instinktivno doživljava kao prijetnju svojim poslovima. A u suvremenom svijetu zahvaćenom dubokim socijalnim previranjima takvo se osjećanje preobražava u potrebu agresivne kontrole.

Ako globalna kulturna homogenizacija koja je zadesila Ameriku nije poželjna za zemlje u razvoju, onda izgledi da se očuva njihova kulturna autentičnost i različitost zavise od spremnosti i sposobnosti da se napuste i odbiju celofanom umotani artikli zapadne zabavne industrije i da se, ma koliko to napora koštalo, razvija vlastiti programski materijal. Ako je i to već prekasno, onda treba upozoriti na biološke imperative što ih otkriva znanost ekologije, koji od nas traže da naučimo izbjegavati ireverzibilne promjene, želimo li budućim generacijama osigurati priliku da odaberu onakav svijet u kakvom bi htjeli živjeti.

Američki poslijeratni imperijalni nasrtaj, pojašnjava Schiller,  najbezobzirnije se očitovao u takozvaniim spacijalnim ili satelitskim komunikacijama. U toj posve novoj domeni ljudskih mogućnosti i tehničkih dostignuća ambiciozni komercijalno-politički ciljevi američke odlučujuće elite bili su unaprijed pomno razrađeni. Strukture satelitskih komunikacija zasnovane su tako da osiguravaju te ciljeve i pokazuju svu drskost mehanike američke moći u njenom manevriranju prema dominantnoj svjetskoj poziciji.

Idejne stavove te dvojice ljudi, Sackmana i Schillera, usvojio sam kao svoje orijentire, glede raspona problematike koju su oni promišljali i relevantnosti njihova kritičkog povijesnog uvida. To je bio i moj oslonac u pristupu Međunarodnom udruženju za istraživanje masovnih komunikacija, kako se je tada čitala kratica IAMCR. U njoj je slovo M u međuvremenu promijenilo značenje: mediji su zauzeli prvo mjesto, a pridjev masovni ispred komunikacija je izostavljen, što indicira promjenu fokusa istraživanja i potrebu cjelovitijeg razumijevanja pojma komunikacije.

Veoma značajna bila je konferencija IAMCR Internationale wissenschaftliche Konferenz: Der Anteil der Massenmedien bei der Herausbildung des  Bewusstseins in der sich Wandelden Welt, održana u Leipzigu na Sveučilištu Karl Marx, rujna 1974. Tada su na IX generalnoj skupštini u tu međunarodnu udrugu primljeni istraživači i njihove organizacije iz zemalja sovjetskog bloka. To je bila prilika da upoznam i neka barem za mene dotad nepoznata značajna imena i sačinim na poticaj Božidara Gagre, tadašnjeg direktora Zavoda za kulturu Hrvatske, zbornik pod naslovom Društvenost komunikacije.

Bili ste također angažirani kao savjetnik za nekadašnju Televiziju Zagreb. Kakva je bila vaša uloga? Na koji ste način pokušavali primijeniti svoje teorijsko i akademsko znanje?

Po povratku sa studijskog boravka u Americi čekalo me zaposlenje u Radio-televiziji Zagreb kao savjetnika tadašnjeg veoma agilnog generalnog direktora, Ive Bojanića. S njim su izravno dogovarani moji radni zadaci dugoročnijeg značaja. Najurgentnije je bilo osnivanje studija novinarstva koji tada na Zagrebačkom sveučilištu nije postojao. Raspitao sam se kod profesora Franceta Vrega u Ljubljani i Firdusa Džinić u Beogradu o tamošnjim iskustvima u tom pogledu. Predstavnik zagrebačkog FPN u tom projektu bio je profesor Iko Babić koji je 1965. obranio dizertaciju pod naslovom Socijalno-politička filozofija Johna Deweya i njezin utjecaj na političku znanost u USA. U intezivnom kontaktu i razmišljanjima došli smo do zaključka da je za deficitarnost novinarskih kadrova koju su osjećali i RTZ i Vjesnik najprimjerenije rješenje jednogodišnji studij: koji mogli bi ga upisati apsolventi bilo kojeg fakulteta sa predispozicijom za novinarsku profesiju. Strukovnu utemeljenost stekli bi na matičnom fakultetu a specifična komunikološka i medijska znanja i vještine na tom jednogodišnjem studiju, uz praktičnu izobrazbu u spomenutim novinarskim kućama. Tako zamišljen  studij je i započeo 1971. godine. Tragična smrt profesora Ike Babića, spriječila da se ta inicijalna koncepcija studija novinarstva održi i razvije. Ubrzo program je stubokom izmijenjen, od jednogodišnjeg specifično usmjerenog preinačen je u “normalni” četverogodišnji u kojem tri četvrtine zauzimaju politološki predmeti. Ozbiljna, djelatna suradnja s novinskim kućama i radio-televizijom nije se razvila.

Na sreću, suradnja s nekim drugim fakultetima bila je uspješna, naročito s FER-om koju je vodio ing. Roman Galić. To je bilo presudno u momentu projektiranja Doma Radio-televizije Zagreb, kao i dogovori koje je posredovao Vojko Trs s Muzičkom akademijom i Akademijom za kazalište, film i televiziju. Tehnički, programski i kadrovski razvoj RTZ bio je time ubrzan, a nastavljen je i nakon što je Ivo Bojanić orao otići uslijed poznatih proljetnih društveno-političkih previranja. S razvojem i izgradnjom tadašnje Radio-televizije Zagreb povezane su izravno ili neizravno i mnoge druge važne ustanove, od Koncertne dvorane Lisinski do Sveučilišnog računskog centra SRCE, nad kojim je brinuo svojevrsni fanatik, klasik informacijskih znanosti u nas, profesor Božo Težak, utemeljitelj Referanog Centra i Stalne međunarodne izložbe publikacija. Osobno sam prenio Bojaniću njegovu zamolbu da RTZ pomogne financijsku konstrukciju SRCE-a.

Drugi zadatak prema kojem sam se, na osnovi moga djelovanja u Centru za industrijsko oblikovanje, mogao posve profesionalno postaviti, bio je izgradnja vizualnog identiteta RTZ. Od uspješnog pozivnog natječaja do razrade usvojenih oznaka u cjelovitom manuelu za sustavnu primjenu definiranih standarda na opremu i programsku identifikaciju, projekt je dovršen i prezentiran stručnoj javnosti na Međunarodnom bijenalu industrijskog oblikovanja u Ljubljani, gdje mu je dodijeljena nagrada zlatna medalja. A vizuelna animacija logotipa koju je kreirao Dušan Vukotić na taktove skladatelja Dubravka Detonija bila je isto tako dobro primljena i u najširoj javnosti.

Prema drugom zadatku, izgradnji vizualnog identiteta RTZ, uz suradnju Centra za industrijsko oblikovanje, mogao sam se posve profesionalno postaviti: od uspješnog pozivnog natječaja do razrade usvojenih oznaka u cjelovitom priručniku za sustavnu primjenu definiranih standarda na opremu i programsku identifikaciju. Projekt je dovršen i prezentiran stručnoj javnosti na Međunarodnom bijenalu industrijskog oblikovanja u Ljubljani, gdje mu je dodijeljena nagrada zlatna medalja. A vizualna animacija logotipa koju je kreirao Dušan Vukotić po glazbenoj ideji skladatelja Dubravka Detonija bila je isto tako dobro primljena i u najširoj javnosti.

Moje djelovanje izvan Radio-televizije odnosilo se na širu razvojnu problematiku, u kontaktu sa Institutom za zemlje u razvoju, Savezom inžinjera i tehničara Hrvatske, republičkim tijelima za znanost, tehnologiju i informatiku, Hrvatskim novinarskim društvom, i međunarodnim udruženjima AICA, ICSID, IAMCR. U Sekciji za duštveno informiranje i komuniciranje Hrvatskog sociološkog društva često su se na organiziranim raspravama nalazile svježe teme iz različitih područja, tehničkih, društvenih ili humanističkih, relevantne za stručno i kreativno unapređenje razvojnih izgleda. Primjerice, što donosi satelitska komunikacija, ili što su specifični informacijsko-komunikacijski aspekti delegatskog sustava. Propitivala se često i diskrepancija između radikalne formalne inovacije samoupravnog tipa društva i životne zbilje. Moja je latentna misao bila da je naše društvo Ustavom dobro programirano, ali programom mijenjanja proizvodnih odnosa i odnosa saobraćanja. Mora nam biti jasno, dakle, da nije riječ o formalizmu političke demokracije, ili o oružju političke demagogije nego o novoj društveno-ekonomskoj formaciji, što obavezuje na kritičko povijesno mišljenje, podjednako o stvarnosti vlastitog društva i o povijesnim procesima suvremenog svijeta.

U svojem ste se širokom znanstvenom opusu bavili i društvenom tranzicijom i globalizacijom. Kakvo je vaše mišljenje o kontinuitetima i diskontinuitetima suvremenog hrvatskog društva u usporedbi sa socijalističkim razdobljem? Da li se tranzicija u Hrvatskoj dogodila i da li nam taj teorijsko-empirijski fokus još uvijek može ponuditi relevantne spoznaje?

 U listopadu 1975. godine bio sam pozvan da održim predavanje kao prilog raspravama u okviru projekta ARTTRANSITION, na Massachussets Institute of Technology. Naslov mog izlaganja bio je Art Transition versus World Transition. Tamo sam rekao:

Znamo da se sadašnji svijet približava svojim povijesnim granicama, da ih može prijeći samo po cijenu fizičkog opstanka. Predstoji dakle novi ljudski pothvat svijeta na koji su pozvani svi koji u njemu vide svoju budućnost. Tu se otvara velika radionica i mi već živimo u njenoj globalnoj dimenziji. Tu podjela rada ne može više biti određena ni postavljena unaprijed. Meritokraciju mora zamijeniti mobilizacija socijalne imaginacije na najširoj osnovi. No, čuvajmo se utopije, to jest ideologije bez projekta. Projekt traži kritičku, dijalektičku analizu povijesne situacije, izbor metode i postupka za ostvarivanje mentalne predodžbe o drukčijoj stvarnosti. Projekt pri tome mora pojasniti strukture i oblike, pa je eminentno kreativan čin.

Nešto sam o ekonomiji znao još od ranijeg bavljenja Marxom, ali moj interes za Pierra Bourdieua koincidirao je posve slučajno s mojim dolaskom u Ekonomski institut 1993. godine. Bourdieu je svoju nepokolebljivu kritiku vladajuće ekonomske teorije ponajviše usmjerio protiv njenog redukcionizma. Ne samo da čitav univerzum razmjene svodi na merkantilnu razmjenu, nego se i svi drugi oblici razmjene po njoj implicitno definiraju kao neekonomski, to jest neinteresni. Interes ona razumije, i objektivno i subjektivno, samo kao maksimizaciju profita. Stoga su neinteresni, i za nju posve nezanimljivi, svi oni oblici razmjene koji omogućuju transsupstancijaciju, to jest u kojima se i najmaterijalniji tipovi kapitala predstavljaju u nematerijalnom obliku kulturnog i socijalnog kapitala, kao i obratno (Bourdieu, 1986). Istraživački projekt koji sam predložio u Institutu imao je nazi Kulturni kapital i razvojna strategija Hrvatske.

Prema uskogrudnosti ekonomističkih doktrina uvijek sam osjećao zazor; čini mi se da nema društvene znanosti koja je toliko podložna ideologiji, uvijek onoj važećeg predznaka. Stvar uopće nije u njenoj znanstvenosti, stotine briljantnih dizertacija zaboravljene su preko noći kad je nastupilo doba tranzicije. Baš kako su preko noći u vrijeme Kardeljeve idejne stege bez pogovora naši znanstvenici prihvatili da se Marxov pojam društvenog kapitala (to jest ukupni kapital nekog društva) može potezom pera podruštviti bez posljedica za sam kapital, njegovu narav, dinamiku i reprodukciju, fascinantno je kako i danas bez trunke moralnih obzira prilježu uz bezdušnu i ciničnu politekonomsku doktrinu međunarodnih financijskih institucija u ime takozvanog strukturnog prilagođivanja koje one provode već desetljećima diljem nerazvijenog svijeta.

Pojava svijesti o tome da društveni sistemi nisu prirodna činjenica koju se ne bi moglo dovoditi u pitanje i mijenjati, istina je otkrivena tek prije stotinjak godina. Danas je svi priznajemo i sva današnja društva nastoje razviti snažne predodžbe o svojoj budućnosti, i još se uvijek nadaju da će u nju i dospjeti. Ako su mentalne slike o mogućem društvenom preobažaju opći motivacijski pokretač i društva i društvenih jedinki, ono što je za naše saznanje bitno jest društveni proces njihova formiranja u kojem se i sami nalazimo.

Dogovorimo li se da je osnovna vrijednost čovjek, onda mjera društvenih mogućnosti slobodnog razvoja svih sposobnosti individuuma postaje osnovnim kriterijem za odgovor i na prvi i na drugi dio najkritičnijeg pitanja: kako se nešto može društveno vrednovati i kako se može vrednovati neko društvo.

Naša ograničenost nije u tome jesmo li ili nismo slobodni, nego u tome što smo slobodni učiniti, živeći u ekonomskom sustavu koji je na temelju pretvaranja rada u robu pronašao načine da eksploatira sve svoje okoline – geografsku, ljudsku, prirodnu i vremensku – i koji se, nastavljajući tako, danas po svemu sudeći susreće s onim krajnjim u toj eksploataciji – s eksploatacijom vlastite budućnosti.

Svojim višestoljetnim naporima građanska je misao stvarala pretpostavke za vlastito prevladavanje, jednako kao što je i kapitalistički način proizvodnje, iz kojeg i za koji ona govori, oduvijek proizvodio svoju povijesnu alternativu. Oslobođenje revolucionarnog potencijala pojmljivo je jedino iz perspektive onog subjektiviteta koji svojim oslobađanjem oslobađa rad – subjekt-supstanciju povijesti, čovjeka i prirode. To su kristalno jasne Sutlićeve postake. Promišljajući pitanje što je komunikacija u smislu tih postavki, odgovor bi valjalo tražiti utvrđujući koji i kakvi uvjeti pospješuju oslobađanje toga subjektiviteta (rada), to jest kako se on očituje i prepoznaje u društvenom procesu komunikacije:

Što je njegov način društvenog očitovanja na razini informacije?

Što je njegov način povijesnog djelovanja na razini društvene organizcije?

Što je njegova svijest na razini epohe kao vijest jedinstva predodžbe, misli i akcije, kao samodjelatnost, to jest praksa istinito-svjesnog bitka?!

Da su ta pitanja postala prividno povijesno posve irelevantna, gotovo neumjesna, možda je objašnjenje u posljedicama pada Berlinskog zida, a možda i u uzrocima toga pada.

Posljednjih godina zbog utjecaja dugotrajne ekonomske krize ponovno raste interes za kritičku teoriju i Karla Marxa. Nedavno ste uredili zbornik Živi Marx koji je objavio Jesenski i Turk. Koji su glavni izazovi s kojima se kritička teorija danas susreće? Što ona može ponuditi u rješavanju suvremenih, globalnih i lokalnih društvenih problema?

Aktualnu svjetsku krizu, koju još uvijek preživljavamo, režimski i takozvani džepni marksizmi nisu predviđali, ali još manje su je nagoviještali apologeti neoliberalizma. Sadašnja teorijska dezorijentiranost ne omogućuje čak ni to da se ona imenuje, a kamoli da se povijesno odmjeri njeno značenje. Moramo priznati, u praktičnom životu posve su poremećeni vrijednosni sustavi, pogotovo oni moralno-etički. A u znanosti, i društvenoj i humanističkoj, obezvrijeđeni su mnogi istraživački napori, osobito oni dubinski. Izokrenuti su misaoni orijentiri za bilo kakvu trajniju spoznaju. Ideologijska impregnacija važećeg mnijenja, nakon forsiranih sustavnih prekrštavanja, nikad nije bila dublja ni svestranija.

Zanimanje za marksizam posljednjih godina ipak ponovno oživljuje. Krizno stanje svijeta navodi na preispitivanje: što je u tom prezrenom, odbačenom ili pak zlorabljenom pa zaboravljenom a nikad dosegnutom nauku bilo što bi moglo baciti pouzdanije svjetlo na suvremene svjetske neizvjesnosti, boljke i nedaće. Javljaju se istaknuti znalci s novim čitanjima, upriličuju se seminari, publiciraju novi pristupi i tumačenja. A i političke borbe vode se više manje na svim kontinentima.

Na svom internetskom portalu od prije nekoliko godina, jedna takva grupacija u Italiji, UniNomade, razvila je intezivnu i proširenu komunikaciju suradnika, znanstvenika i aktivista iz više zemalja održavajući potrebnu kritičku obaviještenost u svojim rubrikama s komentarima, recenzijama i projektima neposrednog i trajnijeg značaja. U nizu dosjea pojavio se jedan pod nazivom Živi Marx.  Sadrži građu koja se nakuplja s primjerima aktuelnog “čitanja Marxa za danas”, talijanskih i drugih autora koji izučavaju i kritički tumače njegove kategorije da bi ih prilagodili razvoju klasne borbe i transformaciji sastava kapitala i time dali “nove riječi i glasove revoluciji”.

Intelektualni konformizam i opća klima ideološkog i djelatnog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja u nas igrali su značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku društvenih odnosa i socijalne pravde. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija uspjela se nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tim okolnostima učinilo mi se poželjnim da iz dosjea Živi Marx za biblioteku Lijeva (s)kretanja nakladnika Jesenski & Turk odaberem barem nekoliko tekstova. Objavljeni su uz suglasnost njihovih autora na hrvatskom jeziku.

S nekim od tih autora upoznao sam se na konferenciji Immaterial labour, Multitudes and New Social Subjects: Class Composition in Cognitive Capitalism, održane u travnju 2006. godine u Cambridgeu, na King’s Collegeu, u dvorani posvećenoj uspomeni Johna Maynarda Keynesea. U naslovu konferencije, našli su se termini “nematerijalni rad”, “mnoštvo” i “kognitivni kapital”, koje važeća literatura ekonomskih i društvenih znanosti još ne poznaje, ili ne priznaje.

U vrijeme raskida s marksizmom službenog radničkog pokreta, središnja problematika postala je povratak Marxu i pokretačkoj ulozi antagonizma kapital/rad, u temama kritike fordizma i političkog projekta usredotočenog na lik masovnog radnika. Taj tok mišljenja evoluira i svoju najznačajniju teorijsku elaboraciju dobiva u brojnim raspravama Antonia Negrija, Paola Virna i njima bliskih mahom talijanskih i francuskih autora, posvećenih prijelazu lika masovnog radnika u lik društvenog radnika, te u ponovnom čitanju Grundrisse.

Carlo Vercellone koji je sačinio zbornik Kognitivni kapitalizam – Znanje i financije u razdoblju postfordizma, i u nas objavljen, zastupa stanovište da je za razumijevanje bitnih promjena suvremenog kapitalizma važno uvidjeti strukturirajuću ulogu preobrazbe podjele rada. Znanje nije više, kako je držao Smith, monopol jedne klase građana. Socijalna difuzija znanja ne preobražava samo dinamiku tehničkog progresa nego i sam odnos kapital/rad. Kriza najamnog odnosa sa svoje strane nije od toga nezavisna, baš kao što se ni logika financijarizacije ne može iz svega toga izdvojiti. Stoga bi valjalo odgovoriti na pitanja: koji su to oblici kojima financijski kapital artikulira i kaptira znanje? Kakvi su mogući scenariji regulacije najamnog odnosa i socijalne zaštite u novom kapitalizmu? Kakvu ulogu u tome mogu imati razvoj dioničarstva i mirovinski fondovi? Postoji li neki alternativni model američkom čiji bi nosilac mogla biti Europa?

On odmah izvlaći i tri pouke: znanje inkorporirano u živom radu jest ono što vodi informaciju, ona je bez njega sterilna; stoga ekonomija zasnovana na znanju nije neposredno uvjetovana informacijsko-komunikacijskom tehnologijom nego i kolektivnom proizvodnjom čovjeka za čovjeka; kognitivni kapitalizam rezultat je kompleksne dijalektike konflikata-restrukturacija kojima kapital pokušava obuhvatiti i svojoj logici podvrgnuti kolektivne uvjete proizvodnje znanja.

Ako se glavni izvor vrijednosti sada nalazi u znanjima koje utjelovljuje i pokreće živi rad, a ne u kapitalu i u materijalnom radu, onda se sadašnje promjene ne mogu razumjeti ako se sektor proizvodnje znanja ili proizvodnje i obrade informacija uzima izdvojeno. Jednako se tako tradicionalne granice između rada i slobodnog vremena sve više gube, a društvo u cjelini postaje izvor tehničkog napretka koji je egzogen pojedinačnim tvrtkama. Posljedica je toga da i pojam proizvodnog rada odsad valja razumijevati kao ukupnost svih društvenih vremena koja pridonose ekonomskoj i društvenoj proizvodnji i reprodukciji.

Kapitalizam je duboko apsurdan sustav, a u krizi se njegova proturječja najotvorenije očituju. Ali vladajuća misao ne želi ništa o tome znati. Ako očitovanja krize s kojima smo danas suočeni imaju korjen u financijskoj sferi to ne znači da bi u njoj valjalo tražiti njihove temeljne strukturne uzroke. Zbrka između okidača i uzroka nije od danas, napominju Lohoff i Trenkle iz jedne druge grupacije koja u Francuskoj razvija kritičke uvide u teorijsko nasljeđe maksizma na tragu izvaredno značajnog rano preminulog njemačkog teoretičara Roberta Kurza. Bubrenje financijske superstrukture rezultat je iscrpljivanja valorizacije u realnom sektoru. S mikroelektroničkom revolucijom presudno je što njena provedba potiče isti proces u svim proizvodnim područjima i što kao čimbenik racionalizacije uklanja živi rad u njima. To je problem s kojim taj oblik inovacije suočava kapitalizam.

Robet Kurz je razvijao “kritiku vrijednosti”, tražio je u Marxu i izvan njega obnovljenu osnovu za radikalnu kritičku teoriju političke ekonomije u dvadeset i prvom stoljeću, usredotočenu prije svega na artikulaciju teorijskog pristupa fetiškom karakteru robne proizvodnje, apstraktnoj dimenziji rada, razlici između vrijednosti i materijalnog bogatstva te naravi kapitala kao “automatskog subjekta”.

Današnja ljevica, sa svim svojim dubokim frakcijama, raspolaže razumijevanjem “marksističkih” kategorija koje nipošto nije autentično, vezano je ponajviše za povijesno nestajući stadij kapitala. Ironično je da se tako objektivno sazrijevanje krize kapital- odnosa istovremeno javlja i kao kriza same Marxove teorije, podjednako kako je razumije ljevica i njeni protivnici. Sve dok se zakon vrijednosti razumije kao formalni zakon društvene raspodjele resursa na koju se može djelovati politički, a ne kao povijesno određenje bitnog sadržaja, čija se prolaznost mora potvrditi i nasilno i objektivno (neovisno o deklariranim političkim nakanama), razumijevanje vrijednosti nužno će degenirati u status druge prirode, pa to neće više moći biti shvaćeno kao temeljno proturječje, ustvrdio je Robert Kurz još 1986. godine o čijem se nepoznatom opusu sada raspravlja i u Americi.

Diskusija ˝Mediji i politika izbjegličke krize na Balkanskoj ruti˝

Sekcija za sociologiju medija Hrvatskog sociološkog društva organizira diskusiju ˝Mediji i politika izbjegličke krize na Balkanskoj ruti˝. Diskusija će se održati u knjižnici Bogdana Ogrizovića 6. listopada 2016. s početkom u 17:00 sati. Izlagači su dr. sc. Senada Šelo Šabić sa Odjela za međunarodne ekonomske i političke odnose Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, dr. sc. Drago Župarić-Iljić sa Instituta za migracije i narodnosti, te dr.sc. Paško Bilić sa Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.

Nastavi čitati

Mediji na kvadrat: mrežna mobilizacija društvenog nezadovoljstva

Suvremene se medijske panorame mogu svesti pod zajednički nazivnik nepregledanog broja komunikacijskih kanala i vidljivosti različitih stajališta i mišljenja u digitalnoj javnoj sferi. Ti se trendovi često ističu kao izraz demokratizacije uzrokovane internetom. Međutim, oni se trebaju promatrati uz veliko zrno soli. Naime, broj komunikacijskih kanala ne znači i veći broj demokratski usmjerenih glasova jer se, u ekonomskom smislu, zamjećuje konsolidacija medijskih kompanija na digitalnim tržištima. Također se može govoriti o dominaciji globalnih igrača poput mrežnog pretraživača Google ili servisa za društvene mreže Facebook. Google je u 2015. godini ostvario prihod od 75 milijardi američkih dolara, a Facebook 18 milijardi američkih dolara. Mrežni mediji istovremeno podliježu sustavima državnog nadzora i kontrole. Međutim, medijske su tehnologije u konačnici samo alati čija društvena svrha tek treba biti ostvarena. Društvena se svrha kanalizira i mijenja pod utjecajem istih medija, te se na taj način ostvaruje artikulacija različitih interesa, vrijednosti i stajališta društvenih skupina. Njihov demokratski potencijal, dakle, leži u mogućnosti promicanja vidljivosti određenih društvenih tema te u mogućnosti mobilizacije i brze razmjene informacija društvenim mrežama.

Nastavi čitati

Preispitivanje vrijednosti i kreativne autonomije u otvorenoj kulturnoj proizvodnji: slučaj filmske animacije otvorenog izvora

Sekcija za sociologiju medija Hrvatskog sociološkog društva (HSD) i Multimedijalni institut (MI2) najavljuju predavanje Julije Velkove sa Sveučilišta Södertörn u Švedskoj. Predavanje će se održati u prostorijama Multimedijalnog instituta (Preradovićeva 18, Zagreb) 15. siječnja 2016. s početkom u 18,00 sati. Predavanje će se održati na engleskom jeziku.

Nastavi čitati

Choosing Paradigms through Emotions: An Interview with Nico Carpentier

Nico Carpentier is Professor at the Department of Informatics and Media, Uppsala University in Sweden. He also holds two part-time positions: Associate Professor at the Communication Studies Department of the Vrije Universiteit Brussel (VUB), Belgium and Docent at Charles University in Prague, Czech Republic. Moreover, he is a Research Fellow at Loughborough University, United Kingdom and Cyprus University of Technology. He is an executive board member of the International Association for Media and Communication Research (IAMCR). Between 2008 and 2012 he was vice-president of the European Communication Research and Education Association (ECREA). His theoretical focus is discourse theory, and his research interests are the relationship between media, journalism, politics and culture, especially in social domains such as war and conflict, ideology, participation and democracy. He published numerous monographs, edited books, journal special issues and articles. Some of his recent publications include a special issue of the journal Javnost (co-edited with Julie Uldam) titled ˝Publics, Discursive Struggles and Political Agency˝ (2015), an edited monograph ˝Culture, Trauma & Conflict: Cultural Studies Perspectives on Contemporary War˝ (Cambridge Scholars Publishers, 2015) and a monograph ˝Media and Participation: A Site of Ideological-Democratic Struggle˝ (Intellect, 2011).

Nastavi čitati

Media and social change: an interview with Friedrich Krotz

Friedrich Krotz is Professor of Communication and Media Studies at the Centre for Media, Communication and Information Research (ZeMKI), University of Bremen in Germany. He holds a Diploma in mathematics from the University of Karlsruhe and a Diploma in sociology from the University of Hamburg. He wrote his dissertation in sociology and his habilitation thesis in communication science and journalism. He worked as a mathematician at the University of Saarland, as a sociologist at the University of Hamburg and as a researcher in political science at the Free University of Berlin. Between 1989 and 2001 he was a researcher at the Hans Bredow Institute for Media Research at the University of Hamburg. From 2001 to 2003 he worked as a professor at the University of Munster. From 2003 to 2010 he was a Chair of Communication Science and Social Communication at the University of Erfurt. Finally, since 2010 until today he became a Chair of Communication and Media Studies, Social Communication and Mediatization Research at the University of Bremen. He is the responsible editor of the journal “Communications: The European Journal of Communication Research” and since 2009 coordinator of the priority research program “Mediatized Worlds” funded by the German Science Foundation (DFG). The program includes multiple research projects based at different universities in German speaking countries. Among his publications is a book co-edited with Andreas Hepp titled “Mediatized Worlds: Culture and Society in a Media Age” (Palgrave, 2014), a book co-edited with Nick Couldry and Andreas Hepp titled “Media Events in a Global Age” (Routledge, 2010) a monograph in German language titled “Mediatisierung: Fallstudien zum Wandel von Kommunikation” (VS Verlag, 2007) and numerous other monographs, edited books and articles in German and English. His present work mainly focuses on mediatization theory, communication and socio-cultural change.

Nastavi čitati

Predavanje Prof. dr. sc. Christiana Fuchsa ˝Culture and Economy in the Age of Social Media: Theorising Contemporary Society with Raymond Williams, Herbert Marcuse, and Dallas Smythe˝

Sekcija za sociologiju medija HSD-a pod pokroviteljstvom Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru i Multimedijalnog instituta u Zagrebu organizirala je gostujuća predavanja Prof. dr. sc. Christiana Fuchsa. Prvo predavanje održalo se 8. svibnja u 11 sati u Zadru (Dvorana za poslijediplomske studije, Zgrada rektorata), a drugo 9. svibnja u 19 sati u Zagrebu (Preradovićeva 18). Christian Fuchs profesor je u području društvenih medija (eng. social media) u Institutu za istraživanje medija i komunikacije na Sveučilištu Westminster u Londonu i ravnatelj Centra za istraživanje društvenih medija. Također je urednik časopisa tripleC: Communication, Capitalism & Critique (http://www.triple-c.at), zamjenik voditeljice EU COST akcije Dynamics of Virtual Work, voditelj je Istraživačke mreže 18 – Sociologija komunikacija i istraživanja medija Europske sociološke asocijacije i autor knjiga ˝Culture and Economy in the Age of Social Media˝, ˝Digital Labour and Karl Marx˝, ˝Social Media: A Critical Introduction˝, ˝OccupyMedia! The Occupy Movement and Social Media in Crisis Capitalism˝.

Nastavi čitati

Istraživanje medijskog sustava u Hrvatskoj: propadanje medija i novinarstva pod pritiskom komercijalizacije

Na dan 27. studenog 2014. u 18 sati u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika (Hebrangova 17) u Zagrebu održalo se predavanje dr. sc. Helene Popović, docentice na studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. U izlaganju su predstavljeni rezultati istraživanja provedeni u okviru projekta South East European Media Observatory Building Capacities and Coalitions for Monitoring Media Integrity and Advancing Media Reforms.

Nastavi čitati

Staying ahead of the curve: an interview with Vincent Mosco

Dr. Vincent Mosco is Professor Emeritus in the Department of Sociology, Queen’s University in Kingston, Ontario, Canada. He graduated from Georgetown University in 1970 and received the Ph.D. in Sociology from Harvard University in 1975. Professor Mosco is the author of numerous publications on communication, technology, and society. His most recent books include ˝To the Cloud: Big Data in a Turbulent World˝ (Pluto Press 2014),˝The Political Economy of Communication˝ (Sage 2009, 2nd edition), ˝The Laboring of Communication: Will Knowledge Workers of the World Unite?˝with Catherine McKercher (Lexington Books 2008), and ˝The Digital Sublime: Myth, Power, and Cyberspace˝ (MIT Press 2004). He is also the editor, with Christian Fuchs, of the special issue of the journal Triple C titled ˝Marx is Back: The Importance of Marxist Theory and Research for Critical Communication Studies Today˝ (2012) and editor, with Catherine McKercher and Ursula Huws, of the special issue of the journal Work Organisation, Labor and Globalisation titled ˝Getting the Message: Communications Workers and Global Value Chains˝ (2010). In 2014 he was joint recipient, with Catherine McKercher, of the Association for Education in Journalism and Mass Communication (AEJMC) Professional Freedom and Responsibility award. His 2004 book ˝The Digital Sublime: Myth, Power, and Cyberspace˝ won the Olson Award for outstanding book of the year in cultural studies. In that same year he received the Dallas W. Smythe Award for outstanding achievement in communication research.

Nastavi čitati

A coffee break with Maria Bakardjieva and Peter Dahlgren: discussing media studies

Dr. Maria Bakardjieva is Professor of Communication at the Department of Communication and Culture, University of Calgary in Western Canada. She teaches courses that deal with the interplay between new media and society and studies the internet and digital media in their social contexts and applications. She published a book „Internet Society: The Internet in Everyday Life“ (2005, Sage) and numerous journal articles including „Subactivism: Lifeworld and Politics in the Age of the Internet“ (The Information Society, 2009),  „Reconfiguring the Mediapolis: New Media and Civic Agency“ (New Media and Society, 2012), „Web 2.0 Technologies of the Self“ (Philosophy & Technology, 2012) and „New Media and Civil Society in Bulgaria“ ( Europe-Asia Studies, 2012).

Dr. Peter Dahlgren is a media and communication scholar educated in the USA who worked in Sweden for most of his academic career. He is now Professor Emeritus at the Department of Communication and Media, Lund University. His work focuses on media and democracy from the horizons of late modern social and cultural theory. More specifically, he address the theme of democratic participation, in particular in relation to the digital media. His recent publications are Media and Political Engagement (Cambridge University Press, 2009), the co-edited volume Young People, ICTs and Democracy (Nordicom, 2010), Online Journalism and Civic Cosmopolitanism: Professional vs. participatory ideals (Journalism Studies, 2013), Tracking the Civic Subject in the Media Landscape: Versions of the Democratic Ideal (Television & New Media, 2013).

Nastavi čitati